Historija olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine i BH Olimpizma

Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine osnovan je 04. juna 1992. godine u Sarajevu. Tog, za bosanskohercegovački sport historijskog dana, istaknuti sportisti i sportski radnici, predstavnici 20 saveza olimpijskih sportova, uprkos ogromnim ratnim teškoćama, održali su Osnivačku skupštinu i u prvi Izvršni komitet izabrali Mirzu Delibašića, Mirsada Fazlagića, Čedu Gojkovića, Ahmeda Karabegovića, Dragana Nožicu, Antu Raosa, Mehmeda Sokolovića, Miroslava Šipeka i Katicu Šporer. Za prvog predsjednika Olimpijskog komiteta biran je Stjepan Kljuić, a za potpredsjednika Uglješa Uzelac.

Nakon utemeljenja, OKBiH je, kao pridruženi član, već 23. jula primljen pod okrilje Međunarodnog olimpijskog komiteta, što je, dva dana kasnije, omogućilo našim prvim olimpijcima da se pod zastavom BiH pojave u svečanom defileu na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Bez obzira na skromne rezultate desetočlane ekipe ovo je bila zlatna pobjeda našeg sporta, kojom je otvoren put do punopravnog članstva u MOK-u 24. septembra 1993.

Međutim, punopravno članstvo nije automatski riješilo sve probleme, jer su se u praksi odvijale određene aktivnosti, suprotne odredbama Olimpijske povelje, koje su kočile objedinjavanje olimpijskih snaga u zemlji. Značajan korak u otklanjanju tih prepreka načinjen je 28.07.1999., kada je, pod pokroviteljstvom MOK-a, potpisana Lozanska deklaracija, na osnovu koje je 08.12.2002. izvršen upis Komiteta u registar Ministarstva pravde. Time je završen proces konačnog ujedinjenja cjelokupnog sportskog sistema BiH, a OK BiH konstituisan je u krovno sportsko tijelo države Bosne i Hercegovine. To je omogućilo sportistima da kroz svoje matične federacije uđu u zajedničke lige i da BiH na Olimpijskim igrama 2000. u Sidneju prvi put ima jedinstven tim.

Historija Igara bilježi da su naši prvi olimpijci u Barceloni 1992. bili atletičari Zlatan Saračević, Mirsada Burić, Kada Delić i Dragan Mustapić, strijelkinja Mirjana Horvat, džudista Vlado Paradžik, plivači Anja Margetić i Janko Gojković, kajakaš Aleksandar Đurić i dizač tegova Mehmed Skender.

Četiri godine kasnije, u Atlanti 1996., bilo ih je devetoro, kao i u Sidneju 2000. i Atini 2004. U Peking 2008. putovalo je petero olimpijaca, a u London 2012. šestero. Rekordnih jedanaest predstavnika BiH je imala u Rio de Žaneiru 2016. Dakle, na sedam Ljetnih igara ukupno 59 olimpijaca. Bilo bi ih zasigurno znatno više da mnogi, u Bosni i Hercegovini rođeni, nisu iskoristili pravo promjene sportskog državljanstva, pa su ušli u olimpijske sastave zemalja u okruženju i šire u svijetu. Samo u Londonu 2012., naspram naših šestero reprezentativaca, u ekipama drugih država bilo je 26 sportista ovdje rođenih.

Sa šestim mjestom u Sidneju, gdje mu je za krug izmakla medalja, strijelac Nedžad Fazlija je dosad naš najuspješniji olimpijac. Slijede ga strijelkinja Mirjana Horvat sa osmim (Barcelona), džudista Amel Mekić sa devetim (Peking) i atletičar Amel Tuka sa dvanaestim mjestom (Rio).

Od Lilehamera 1994. Bosna i Hercegovina je redovan učesnik i Zimskih olimpijskih igara. Na šest olimpijada nastupilo je 39 olimpijaca. Novi asovi izrasli su na stazama kojima je sedamdesetih godina vozio i prvi jugoslovenski zimski olimpijac iz Bosne i Hecegovine Ajdin Pašović. U Enisu Bećirbegoviću i Igoru Laikertu dobio je prave nasljednike. Sa 21. mjestom u spustu na Igrama u Naganu 1998. Bećirbegović ima dosad najbolji rezultat.

Strijelac Nedžad Fazlija je sa pet učešća na Olimpijskim igrama rekorder među bosanskohercegovačkim olimpijcima. Po tri olimpijade u timu BiH imaju džudista Amel Mekić, atletičarka Lucija Kimani, plivač Janko Gojković, smučari Mladen Plakalović, Tanja Karišik i Enis Bećirbegović, u čiji je bilans upisan i četvrti nastup u okviru jugoslovenske reprezentacije (1992). Zanimljivo je da je atletičar Dragan Mustapić čak četverostruki učesnik olimpijske smotre (jednom za BiH i tri puta za Hrvatsku), te da trojica bobista, također kombinovano za dvije države (Jugoslaviju i BiH), imaju po tri nastupa: Zdravko Stojnić i braća Ognjen i Zoran Sokolović, kao i smučarka Arijana Boras, koja je startovala sa jugoslovenskom selekcijom 1992, a nakon toga na dvije olimpijade branila boje BiH.

Uz Olimpijske igre, u četverogodišnjem olimpijskom ciklusu, naši sportisti se takmiče i na Evropskim igrama, Olimpijskim igrama mladih, Evropskom olimpijskom festivalu mladih, Mediteranskim igrama i Mediteranskim igrama na pijesku.

Od 1992. do danas Olimpijski komitet je na 54 takmičenja učestvovao sa više od 1.000 najboljih sportista u individualnim i ekipnim sportovima. Sportiste je pratilo nekoliko stotina trenera, tako da je ukupno više od 1200 članova u 28 godina reprezentovalo bosanskohercegovački olimpizam širom svijeta na takmičenjima pod okriljem Međunarodnog olimpijskog komiteta, Evropskih olimpijskih komiteta i ICMG-a. Osvojili su 41 medalju: pet zlatnih, 12 srebrnih i 24 bronzane. Medalje su osvojene na Olimpijsim igrama za mlade - YOF (3), Evropskim igrama (1), Evropskom olimpijskom festivalu za mlade (6) i Mediteranskim igrma (31). Prvu medalju Bosni i Hercegovini podario je na Mediteranskim igrama u Monpeljeu 1993. karatista Eldin Pekmez - bronza, a prve zlatne na istom takmičenju bokser Almedin Fetahović i košarkašice predvođene legendarnom Razijom Mujanović.

Do sada su najuspješniji džudisti sa ukupno 12 medalja. Slijede ih atletičari i karatisti sa po devet odličja. Najuspješniji sportista po broju osvojenih medalja na gore pomenutim takmičenjima je dvoranski vicešampion Evrope u bacanju kugle (2008) atletičar Hamza Alić sa četiri medalje na Mediteranskim igrama (po jedno zlato i srebro i dvije bronze). Njemu uz rame stoje džudo šampioni Larisa Cerić i Amel Mekić sa po tri medalje.

U posljednjih dvadesetak godina među najistaknutije sportiste svijeta u svojim disciplinama svrstali su se naši asovi - atletičar Amel Tuka (bronzana medalja na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. i srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu u Dohi 2019.)  i džudistkinja Larisa Cerić sa svjetskim juniorskim zlatom (2009), svjetskim seniorskim srebrom i bronzom (2017. i 2018), trostrukim naslovom evropske vicešampionke (2014, 2018. i 2019) i jednom bronzom (2017), vicešampionskom titulom na Evropskim igrama (2019), te mediteranskim srebrom i bronzom (2009. i 2013) i brojnim trofejima sa  međunarodnih turnira, kupova i drugih takmičenja.

Uz već istaknute olimpijce, zapažene rezultate ostvarivali su i teniser Damir Džumhur (evropski juniorski prvak do 18 godina, bronzana medalja na Ljetnim olimpijskim igrama mladih 2010. u Singapuru, 23. na ATP listi 2018.) i atletičari Mesud Pezer (21,48 m u bacanju kugle 2019.), i Kemal Mešić u istoj discilini sa ličnim rekordom 20,83.

Sve su to imena kojima se BiH s razlogom ponosi, jer u njima mladi nalaze svoje prave uzore. U njima, ali i u šampionima iz davnih vremena. Historijski dokumenti potvrđuju da korijeni Olimpizma i na ovim našim prostorima sežu daleko u prošlost.

Po dosad utvrđenim podacima, prvi olimpijac rođen u Bosni je austrijski reprezentativac u hrvanju Hajnrih Raus, učesnik Igara u Štokholmu 1912. Prvi osvajač olimpijske medalje je Mostarac Alois Podhajski, koji je na Igrama u Berlinu 1936. Austriji podario bronzanu kolajnu u konjičkom sportu. Između dva svjetska rata značajne olimpijske nastupe za jugoslovenske selekcije imali su Čapljinac Aleksandar Spahić i Nevesinjac Aleksa Kovačević.

Od Osnivačke skupštine Jugoslovenskog olimpijskog odbora 1919., pa sve do raspada Jugoslavije početkom devedesetih, brojni sportisti, treneri i funkcioneri iz Bosne i Hercegovine davali su dragocjen doprinos razvoju olimpizma na domaćoj i međunarodnoj sceni. Iz gotovo svake jugoslovenske ekipne medalje i danas zrači sjaj nekog od naših asova, a 156 ih je koji su od 1924. do 1992.  kretali u pohod ka vrhu Olimpa na Ljetnim i Zimskim igrama, direktno iz bosanskohercegovačkih klubova ili sa mjestom rođenja u Bosni i Hercegovini. Njih 55 osvojilo je 24 olimpijske medalje zauzimajući počasno mjesto na našem ”Zidu slavnih”. S ponosom izgovaramo imena zvijezda iz svjetske košarkaške Kuće vječnih - Mirze Delibašića i Razije Mujanović, zlatnih rukometaša Abasa Arslanagića, Nebojše Popovića, Milorada Karalića, Đorđa Lavrnića, Dobrivoja Seleca, Zdravka Rađenovića i Zlatana Arnautovića,  rukometašice Jasne Merdan, olimpijskog bokserskog šampiona Antona Josipovića, sjajnih fudbalskih asova Miroslava Brozovića, Muhameda Mujića, Ibre Biogradlića, Tomislava Kneza, Mirsada Fazlagića, Ivice Osima, Svetozara Vujovića, Mehmeda Baždarevića, Bore Primorca, Mirsada Baljića, Davora Jozića, rukometaša Adnana Dizdara i Jasmina Mrkonje, boksera Marijana Beneša, odbojkaša Bore Jovića i Radovana Malevića, košarkaša Ratka Radovanovića, Žarka Varajića, Sabita Hadžića, Emira Mutapčića, košarkašica Vere Đurašković, Slađane Golić, Mare Lakić, Vesne Bajkuše, Mersade Bećirspahić, atletičara Dake Radoševića, strijelaca Zdravka Milutinovića, Srećka Pejovića i Miroslava Šipeka, gimnastičara Nenada Vidovića i Ivana Hmjelovjeca, te desetine drugih velikana iz bosanskohercegovačkih klubova koji su sve do Barcelone 1992. širom svijeta pronosili slavu sporta bivše zajedničke države.

Njegovoj afirmaciji ogroman doprinos dali su i naši brojni asovi koji nisu bili u prilici da nastupe na Olimpijskim igrama. Takvu šansu, naprimjer, nije imao „fudbaler stoljeća“ Safet Sušić, čuveni mostarski „BMV“ Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić, ubojiti napadač Vahid Halilhodžić, legendarni Josip Katalinski, rekorder po broju reprezentativnih nastupa Faruk Hadžibegić, gimnastičari Božidar Rafajlović i Miroslav Kezunović, rukometaš Memnun Idžaković, sjajni odbojkaš Laslo Lukač, košarkaš Samir Avdić i desetine drugih vrhunskih zvijezda.

S razlogom se pamte imena šampiona, ali i vrsnih selektora i ljudi koji su svojim entuzijazmom i znanjem gradili zajedničku olimpijsku kuću. Na stotine ih je koji su u savezima i raznim odborima samoprijegorno doprinosili formiranju sportskih organizacija, izgradnji objekata i organizovanju međunarodnih takmičenja.

Bez sumnje, Četrnaeste Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu bile su najsnažniji izraz njihovih sposobnosti i bosanskohercegovačkog duha, kojim su zadivili cijeli svijet. Ostalo je zapisano da je to bila neponovljiva „Olimpijada s dušom“!

Ideja o organizovanju Igara iskrila je desetak godina u željama i studijama smučarskih entuzijasta, koji su malo u potaji, a malo u snovima, domišljali kako da izvedu ovaj podvig. Prvi put, 14. oktobra 1977., objavljeno je da će se Sarajevo kandidovati za organizaciju Zimske olimpijade 1984., a 30. decembra 1977. u MOK je stigla i zvanična kandidatura. Konkurenti Sarajevu na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog komiteta u Atini 18. maja 1978. bili su švedski Geteborg i japanski Saporo. U prvom krugu glasanja Saporo je dobio 33, Sarajevo 31, a  Geteborg 10 glasova. Međutim, u drugom krugu, u nadmetanju sa Saporom, Sarajevo je steklo dragocjenu prednost (39:36)  i dobilo Igre.

Od tog trenutka počela je mobilizacija svih raspoloživih snaga, jer su ZOI postavljene kao razvojna šansa grada i šireg regiona. Organizacionim komitetom rukovodili su predsjednik Branko Mikulić i generalni sekretar Ahmed Karabegović, a Izvršnim komitetom Anto Sučić. Svoje bogato sportsko, društveno-političko i privredno znanje i iskustvo u realizaciju ovog istorijskog projekta bezrezervno su ugrađivali pregaoci iz BiH i cijele Jugoslavije. Među njima posebno su se isticali Dragutin Kosovac, Dane Maljković, Uglješa Uzelac, Ljubiša Zečević, Emerik Blum, Artur Takač, Đorđe Peklić...

Nije bilo jednostavno boriti se sa nevjericom određenih domaćih i stranih sportskih krugova i istovremeno graditi sve što je bilo neophodno da bi se Igre održale. Međutim, zadivljujući entuzijazam pregalaca, savladao je sve prepreke. Sa 1,200.000 donatora, sa velikim brojem sponzora, sa omladinskim radnim brigadama i desetak hiljada amatera neposredno uključenih u pripreme Olimpijade, Sarajevo je i „građevinsku bitku“ uspješno okončalo. Obnovljena je i proširena „Skenderija“, rekonstruisan Stadion „Koševo“, izgrađena „Zetra“,  bob i sankaška staza na Trebeviću, skakaonice na Igmanu, nordijska i biatlon borilišta, smučarske staze na Bjelašnici i Jahorini, Olimpijsko selo u Mojmilu i novinarsko naselje u Dobrinji sa 3.850 novih stanova, dovršen je plinovod, rekonstruisane zgrade RTV doma, Pošte, Narodnog pozorišta, Željezničke stanice, izgrađena je aerodromska zgrada i nova pista... umiveno je cijelo Sarajevo!

Igre su svečano otvorene 08. februara 1984. na Stadionu Koševo, a takmičenja su se odvijala od 7. do 19. februara. U njima su učestvovala 1.272 takmičara iz 49 zemalja u 39 disciplina. Pratilo ih je 7.825 akreditovanih novinara i 640.000 gledalaca. Na kraju, i finansijski bilans pokazao je 12 miliona dolara suficita, a predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran ocijenio je ZOI u Sarajevu do tada najbolje organizovanim Igrama.

Uspomene na ovo olimpijsko bogatstvo trajno čuva Olimpijski muzej, koji je, u prisustvu predsjednika Samarana, svečano otvoren 8. februara 1984.

Nekoliko godina bilo je to nezaobilazno mjesto u posjetama glavnom gradu, a onda su, početkom devedesetih, došla teška vremena...

Zgrada Muzeja, nekad veleljepna „Vila Mandić“, uništena je u granatiranju 27. aprila 1992. Bio je to težak i sumoran dan, u kome  su olimpijski entuzijasti, uz sve životne rizike, sačuvali njegovo blago.   Dvanaest godina kasnije, 08. februara 2004., spašene eksponate ponovo su postavili u novom olimpijskom muzeju u prostorima Olimpijskog komiteta u obnovljenoj Zetri, koji je svečano otvorio predsjednik MOK-a Žak Rog.

Ovim impresivnim činom nisu, međutim, prestali snovi da se jednog dana sve vrati u svoj rodni dom. Zbog toga su u Olimpijskom komitetu neprestano pravljeni planovi o obnovi razorene zgrade Muzeja. No, trebalo je i vremena i novca da se krene u realizaciju jednog tako zahtijevnog projekta, jer se radilo o objektu iz baštine kulturnih dobara od posebnog nacionalnog interesa za BiH. Ovake planove i slične projekte je bilo teško realizirati, jer je OK BiH od svog osnivanja nepravedno tretiran kao “nebudžetski korisnik”.

Završavajući uspješno sve pripremne faze, u saradnji sa Međunarodnim olimpijskim komitetom, na tridesetu godišnjicu ZOI, krajem januara 2014. Olimpijski komitet BiH je najavio početak intenzivne kampanje za stvaranje uslova za rekonstrukciju zgrade Muzeja. U nekoliko godina intenzivnog rada ogroman napor urodio je plodom. Složena operacija, finansirana iz više izvora (od Olimpijski solidarnosti MOK-a, Grada Sarajeva, Vijeća ministara BiH, Kantona Sarajevo i UNESCO-a), odvijala se po etapama i konačno, u jesen 2020. Muzej je ponovo zablistao punim sjajem. Kao simbol „ZOI 84“ i svjetionik olimpizma u BiH.

Novu potvrdu svoje neiscrpne snage sarajevski olimpijski duh dobio je organizovanjem EYOF-a 2019. u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, u okviru kojeg su se, na sedam obnovljenih olimpijskih borilišta, od 09. do 16. februara, takmičili mladi sportisti iz 46 evropskih zemalja u osam sportova i 32 discipline. Na EYOF-u je akreditovano 4819 lica, od čega 904 sportista i 450 trenera.

I na ovom projektu, od početne inicijative do konačne realizacije, istrajavali su članovi Predsjedništva OKBiH Siniša Kisić, prof. dr Izet Rađo i Marijan Kvesić, generalni sekretar dr. sci Said Fazlagić, uz neposrednu podršku gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake, gradonačelnika Istočnog Sarajeva Nenada Vukovića i direktora firme „EYOF“ Samira Avdića i Senahida Godinjaka.

Manifestacija održana pod sloganom  „We create together“ pokazala je na veličanstven način da, kada se zajedno kreira ambijent povjerenja i poštovanja i kada se u jedinstvu dva grada, regiona i cijele Evrope dijeli zajednička vizija, svaki san postaje stvarnost. Bosna i Hercegovina se po drugi put vinula u olimpijske visine budeći nadu da sa svim svojim resursima jednog dana opet može biti domaćin najveće olimpijske smotre.

Kroz EYOF, obnovu Muzeja, konstantnu podršku sportistima i sportskim savezima,  te mnoštvo odlično osmišljenih i realiziranih projekata, Olimpijski komitet BiH je izrastao u kredibilnu međunarodnu organizaciju, cijenjenu u krugovima MOK-a i EOK-a.

Uz sve teškoće kroz koje je prošao i burno vrijeme u kome je nastao, angažovanjem svog rukovodstva i članova Izvršnog komiteta, Skupštine, neovisnih tijela, komisija i stručne službe, postao je kreator razvoja sporta u Bosni i Hercegovini, i tu ulogu, evo, odgovorno obavlja četiri decenije, dosljedno slijedeći principe Olimpijske povelje i načela Olimpizma.

Od 1992. godine do danas, izuzetno časnu i volontersku funkciju predsjednika Olimpijskog komiteta obavljali su Stjepan Kljuić, Bogić Bogićević, Ahmed Karabegović, Ljiljanko Naletilić, Zdravko Rađenović, prof. dr Milanko Mučibabić, prof. dr Nađa Avdibašić-Vukadinović, Siniša Kisić, Marijan Kvesić i prof. dr Izet Rađo, a funkciju generalnog sekretara Izudin Filipović, Sejdalija Mustafić i dr. Said Fazlagić.

Danas se čuvanjem olimpijske baštine i stvaranjem novih vrijednosti otvaraju i novi horizonti. Znanjem, stručnošću i elanom grade se i učvršćuju temelji sportske budućnosti.

Prijavite se na newsletter Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine