Nakon ZOI Milano Cortina 2026 ostaje jedna jasna i snažna istina: sportisti Bosne i Hercegovine još jednom su dokazali da talenat, rad i karakter postoje u ovoj zemlji. Ono što i dalje nedostaje jeste sistem koji ih prepoznaje, prati i strateški razvija.

Rezultati koje su ostvarili naši olimpijci nisu plod stabilne sportske politike, dugoročne državne strategije niti uređenog modela finansiranja. Oni su rezultat lične žrtve, porodične podrške, predanosti trenera i entuzijazma malog broja ljudi koji vjeruju da je sport javno dobro, a ne protokolarna kategorija. U takvom ambijentu, uspjesi Lane, Elvedine, Tee, Anura, Marka, Strahinje i mnogih drugih nisu samo sportski rezultati – oni su čin dostojanstva. Oni su dokaz da vrhunski dometi mogu nastati i u uslovima institucionalne oskudice. Ali istovremeno, ti rezultati su i ozbiljna opomena.

Bosna i Hercegovina nema stabilan i predvidiv model finansiranja sporta, nema jasnu državnu strategiju razvoja sporta, nema sistemsku brigu o sportistima nakon karijere, niti jedinstven zakonodavni okvir koji sport prepoznaje kao strateški interes. Naši olimpijci ne uspijevaju zahvaljujući sistemu, nego uprkos njemu.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje sistem često kasni za talentom, rezultati naših olimpijaca na ZOI Milano–Cortina moraju poslužiti kao kompas budućih reformi. Ako to ne učinimo, propuštamo istorijsku šansu. A najboljim mladim ljudima time političari šalju poruku da idu i potraže bolje mjesto kako bi ostvarili svoje snove.

Odgovorni za sport, od nadležnih ministarstava do političkih struktura, godinama tretiraju sport kao budžetski trošak, a ne kao investiciju u društveni kapital. Sport je često sveden na deklarativnu podršku i fotografije sa pobjednicima, bez suštinskih reformi i sistemskih rješenja. Takav odnos šalje opasnu poruku ne samo sportistima, nego i svim talentovanim mladim ljudima u zemlji: da sistem nije spreman stati iza izvrsnosti, da uspjeh zavisi isključivo od lične borbe, a ne od institucionalne podrške.

U svijetu u kojem druge države sistemski ulažu u sport, nude infrastrukturu, naučnu i medicinsku podršku, stipendije i profesionalne timove, Bosna i Hercegovina rizikuje da izgubi ono najvrednije – svoje najbolje ljude. Neulaganje u najbolje nije samo politička greška. To je etički problem.

Sportisti poput Lane, Elvedine, Tee, Anura, Marka, Strahinje i drugih ne traže privilegije. Oni traže fer uslove: infrastrukturu, stručnu podršku, zdravstvenu zaštitu, planiranu karijeru i sigurnu tranziciju nakon sporta. Traže sistem koji će pratiti njihov trud i poštovati njihovu žrtvu. Kada država to ne obezbijedi, a istovremeno koristi njihove uspjehe za kolektivni ponos, nastaje ozbiljna moralna disonanca. Ne možemo slaviti medalje, a ignorisati procese. Ne možemo aplaudirati rezultatima, a zanemarivati odgovornost.

Sport mora postati dio razvojne strategije Bosne i Hercegovine. Potrebna nam je dugoročna nacionalna strategija sporta, stabilan model finansiranja, profesionalizacija upravljanja, sistem dualnih karijera i jasni mehanizmi odgovornosti i dobrog upravljanja. Olimpijci nisu heroji improvizacije. Oni moraju biti rezultat sistema koji prepoznaje vrijednost izvrsnosti.

Ako uspjesi ostvareni u Milanu i Cortini ne pokrenu ozbiljne reforme, onda nismo razumjeli poruku koju su nam naši sportisti poslali sa staze, snijega i takmičarskih arena. I pored često nehumanog odnosa prema najboljima, oni ostaju, treniraju, bore se i postižu vrhunske rezultate. Njihovi uspjesi nisu samo sportski – oni su moralna lekcija društvu.

Bosna i Hercegovina ima potencijal. Ali potencijal bez sistema je rizik. Potencijal sa sistemom je budućnost.

Milano Cortina 2026. nam je dala priliku. Na političkom sistemu je da odluči hoće li je iskoristiti ili će i dalje kasniti za vlastitim talentom.